Na županijski  susret LiDrano 2010. prijavljeno je pet literarnih radova:
1. Tjaša Mlakar: Šulske odmor
2. Marija Križ: Bet tinejđer
3. Maja Hoge: Včin leži sriča
4. Martina Mihelić: Ponor  
5. Martina Mihelić: Misli jedne osamnaestogodišnjakinje
Martina Mihelić je dobila nagradu za oba literarna rada o kojima će se prosuđivati na državnoj razini.
Osim literarnih radova na ovogodišnjem LiDraNu učenici Klara Modrić, 4.a i Aleks Ožbolt, 4.a sudjelovali su  u scenskom nastupu izvodeći «Špejgu», neobjavljeni tekst Zlatka Pochobradskog.
Voditelji ovogodišnjeg LiDraNa su mr. Veronika Pochobradsky, nastavnica hrvatskog i engleskog jezika te Danijela Peršić, nastavnica hrvatskog jezika.

Nagrađeni radovi Martine Mihelić:


PONOR
Padam nečujno s prvim sumračjem snijega.
Samoća sretnih, ledeno obrubi misli moje dugolike.
Bijah ptica zlatokrila, na putu prema tebi izgubljena.
Bijah želja svilovita leta, previsoka, u nebo ispružena.
Razliše se prstima mojim lomnim, snovi odsanjani.
Ostajem sama, duboko u sebi. Samoća zakopana.
Nestajem zlatokrila, zebna, u ponoru straha.  



     MISLI JEDNE OSAMNAESTOGODIŠNJAKINJE

Još uvijek nosim tvoj lik u sebi. Možda te više i ne volim.  Ovaj je ubrani cvijet zlatne  boje, a ti ne voliš plamene odsjaje, znam! Oni te nerviraju. Ti zapravo mrziš sve što ja volim. A ja... ja istinski obožavam ovaj dan, ovaj moj san da te volim, ili ne volim. Radujem se misli da ovog trena, osim o tebi, ne mislim ni o čemu. Matura...Ispiti... Zar je to uopće važno ? Baš me briga! Sasvim sam cool! Moja ljubav postoji u cvijetu zlatne boje koji izgubih negdje u prolazu.

Ovo je sunce veliko i teško nada mnom. Umara me blještavilom svog beskraja.  Postojim u sjeni svog lošeg jutra (bez tebe) i poigravam se papirom, koji od mene očekuje velike i umne misli. Ali ja sam samo mali, običan čovjek, utopljen u bezličnost velikog dana. Ja nemam velikih misli. A možda ih i  imam?! Tko zna? U čemu je štos? Ja, ionako, samo trajem u beskraju vremena koje mi nudi ovaj dan?

Bacam pogled na gotovo nestalo plavetnilo neba, sabirući uspomene u jednu, jedinu kristalnu suzu i  odlazim u noć. Volim te istom ljubavlju koju pokopah  jednoć, duboko u sebi. Ipak, vrijeme je da krenem dalje. Nervira me činjenica da moram uredno spakirati svaku moju misao, jednu po jednu. Ali ja to činim, jer se to od mene očekuje. Svoju tugu uredno spremih na dno istine. Baš fora... Sjećanja ostavljam na površini. Njima ću ogrnuti  svoje zadnje putovanja u dugu, prokletu noć.

Otišao si s njom kao da nikad nismo postojali. Nakon svega, mogli smo ostati bar prijatelji. Tvoj ledeni trag ostaje na snijegom nedodirnutoj površini. Hoću li stići na vrijeme u školu?  Ispite mogu prijaviti i kasnije... zar ne??? Volim da me ne voliš, jer moje misli, pažljivo posložene,  moraju ispuniti prijavnicu, javiti se ispitnom koordinatoru ... Što me još čeka ovog trena? Uh... ta  kemija s koje kidnuh nedavno... Starci pojma nemaju...Bit će frke...
 Uostalom, čemu panika? Ja uredno postojim u kaosu misli koje izgubih na putu u školu.